Dugo, dugo sam čekao ovaj šetnju, jer u Srbiji nisu bili tamo od '87 kad sam bio 5 godina, a to razdoblje mladosti uglavnom se sjetiti brojnih pada s bicikla, a ne izolacije, mjestima bivše Jugoslavije. Priliku da ide pojavio kad su odlučili napraviti konferenciju pod pokroviteljstvom načelnika J. montažu i donacije krvi kampanje. Odlično, već sam ne treba puno razloga za trošenje novca na gorivo, pa sam se presele u Srbiju 30,4. oko 5 sati poslije podne.

Cesta se sada ne mogu nam ništa reći, kotač i dalje sjedi Stevan Gojko Pista

Za prvi dan nemamo velike apetite, samo se želimo dokopati Temerina gdje imam dogovoreno noćenje kod prezimenjaka Davora aka quasaara. Od Nove Gradiške do Vukovara se vozimo lagano starom cestom i ne pravimo nikakava nepotrebna stajanja. U Vukovaru točimo gorivo, pravimo malu stanku u luci i divimo se lijepom plavom Dunavu. Od Vukovara pa do Iloka vodi zanimljiva cesta koja na par mjesta prolazi kroz usjeke u brdu, a najljepši detalj je ulazak u , mali gradić koji bi, kad bi se malo sredio, mogao biti turističko odredište broj 1 u tom kraju. Nakon Šarengrada jedino nam ostaje posjetiti granični prijelaz, dati putovnice na uvid i pronaći Pekaru Mlekaru. Naravno, prije krkanja u Pekari Mlekari u kojoj ima sve što hedonistička duša poželjeti može, trebamo zamijeniti eure u dinare. Pošto je prošlo 21 sat, sve mjenjačnice su zatvorene. Pitamo nekog prolaznika zna li slučajno gdje bi mogli zamijeniti novce i umjesto kratkog odjeba da je prekasno i da nijedna mjenjačnica sad ne radi, on nasprošetati pola Bačkoj Palanci dok ne nađemo supermarket gdje promijeniti novac. Dobro urađeno čovjeka - on je izgubio više od 30 minuta s nama. Sada možemo samo nakrkamo na palačinke i prelazak na Novom Sadu. Cesta je u stanju krajnjeg očaja, pun rupa, neosvijetljen, znak da postoji velika crna mrlja i natpisi "crna točka" govori nam da na ovom putu sasvim umrijeti. Što god odlučili zadržati brzinu od 80 km / h. To se nije svidjelo dečke u plavom, tako da nisam bio u mogućnosti prijeći 30 kilometara nije srpski teritorij koji ne plati fino :). Dogovoreno je s dečkima do 1000 dinara za pokriće troškova prebrze vožnje, a kao što sam dobiti besplatne informacije prije Novom Sadu ima još jednu patrolu. Hvala momci, ova informacija mi je koštati samo 1.000 dinara. S 'iljadarkom manje u džepu smo i dalje u Novi Sad, gdje gubimo više od nekoliko puta, a najgore je što smo prešli željeznički most - željezo izum je širok poput automobila, promet je jednosmjerna i odvija senaizmjenično za jednu, pa drugu stranu. Uglavnom, prijeđemo mi preko tog mosta i pitamo tamo za smjer Temerin i dobijemo upute da moramo opet preko tog mosta, pa prvo skretanje desno. A u %&?#$% opet preko te skalamerije! Nakon toga se po Novom Sadu gubimo još nekoliko puta (prešli smo sve mostove u Novom Sadu dok nismo nabasali na onaj koji vodi do Temerina). U Temerin debelo kasnimo, ali svejedno nas dočekuje 10+ ljudi skupa s nekoliko kila mesa koji samo čekaju da se ispeku. Gozba može započeti, a nakon gozbe spavanac kod quasaara.

Temerin je grad od cca 30 000 stanovnika u kojem gotovo polovicu stanovništa čine Mađari, a poznati su po svojim prvomajskim feštama na kojima ima stvarno svega i svačega – od auta s 2 prednja kraja, motora sastavljenih od 10 olupina, svi uglavnom pijani i veseli.

Jedno jutro rano čim zora zarudi,…

Ivana kaže: "Ustani!", Rekao: "Ne!", A ona tvrdi svoje pozicije udarcem laktom u bubrege, pa ustajem bez pitanja. Nisam tvrdoglav. Pakiranje i kreće u Beograd, ali prije toga moramo ispuniti Joško, Josef i Petera i njegova djevojka. Odlučno pije u Novi Sad, što se divim, jer je sinoć bila u mraku, ali ništa nismo vidjeli. Divim Petrovaradinske tvrđave, kao i mostove u Novom Sadu, što nije u redu. Stara cesta u Beograd je općenito loša, s izuzetkom jednog dijela od kojih je očajno loša. Doslovno rupe do rupe, a vjeruje se svakih malo amortizeri ne zaustavi. Vidim da se može učiniti dobro, a ne dobro. Na pola puta osjećaju da su razbili stražnje gume. Ne, ne brinite ja - zaustavljamo na strani, a sada razmišlja o - probati sprej ili odmah staviti rezervnu zračnicu. Pokušajmo sprej ... idemo sada na unutarnju cijev. Dok sam bio tako majstorisao po gumi, napominje se da vjerojatno svaki od Beogradu odlučio je napustiti Beograd Prvog svibnja. Traka Beogradzjapi prazna, dok je ova iz Beograda puna k’o šipak. Guma je zamijenjena za manje od 16 minuta i napumpana uz poznatu melodiju pumpanja gume iz Žikine dinastije. Nastavljamo dalje put Beograda gdje i stižemo oko podne.

Da se ne lažemo – i prije kretanja smo znali da nam neće uzeti krv, ali najavljen je nekakav pasulj a ja i djevojka smo prave protuve kad dođe do čorbanca ili pasulja, što je bio dovoljan razlog da se zaputimo put Beograda. Šalim se, naravno, došli smo ovdje i da konačno upoznamo ekipu s MZ Sveta. Iskoristili smo priliku izraziti poštovanje najvećemo sinu svih naroda i narodnosti – Josipu Brotu Titu u Kući Cveća. Skupa s njim u kući živi i porodica miševa, ali čini se da to nikoga posebno ne smeta. Osim Kuće Cveća u lijepo održavanom parku se nalazi i muzej poklona koje je Maršal dobijao. Pokloni počinju s raznim narodnim vezovima uglavnom pravljeni od nepismenog naroda. Nastavlja se do predmeta ne samo s područja bivše Jugoslavije, nego od brojnih političkih vođa, od Castra do Nixona. Vodič kaže da je najvrijedniji eksponat mali japanski nož za neko od ritualnih samoubojstava iz tisuću četiristo i neke godine, a prvi je takav koji je napustio japansko tlo. Primijetili smo i jedanstari telefon u muzeju koji je držao zvoni. Tu moramo odgovoriti na telefon, ali je rekao: "Ja ne. Na kraju se ispostavilo da je ovaj telefon je jedan od najslikanijih "eksponata" u muzeju, jer ljudi obično misle da je to Titov telefon, a ne da je to da je netko spojio vodič se može dogoditi kako bismo imali dovoljno vremena odlučili smo riješili da je Vujin MZ lijevo na autocestu, te je morao biti prebačen preko ograde. Zanimljivo je da autocesta prolazi praktički kroz centar Beograda i dijeli ga na dva dijela, ali ne i najluđi detalj Srbije cestogradnje - oko Novog Sada ima semafora na autocesti. Navodno to je jedini semafor na svim autocestama u Europi. Budući da su ti Europljani nenavikli na takve izložbe često ubiti ili su ubijeni u tom prometu, odlučili su ga maknuti i izgradnju nadvožnjaka za lokalno stanovništvo. Vraćajući se dohvatiti Vujinog stroj - nije bilo ništa ozbiljno, malo prašine na svježem paljenja ugrađeni senzor. Ništa 3majstora s 5kg alata ne mogu riješiti za 2 sata. Nakon sređivanja ostaje nam još vratiti se i odvoziti defile po Beogradu. Vuja priča da ovakav defile Beograd još nije vidio, ljudi su uglavnom oduševljeni kolonom motora. Jedini koji nisu oduševljeni su oni koji moraju voziti iza MZ-ajša i gušiti se u debelom dimu, a nije da i mi nismo đubrad pa smo namjerno skupusali prezačinjene mješavine. I da, umalo zaboravi, snimili su nas za Fox televiziju (pod nas mislim na sebe i Ivanu), bit će to full medijski spektakl/debakl. Sad nam još ostaje ispratiti Josefa i Davora koji piče ka Sremskoj Mitrovici na susret koji se tamo održava, a mi smo se smjestili kod Vuje koji će nam biti domaćin slijedećih nekoliko dana.

Mi smo i biti ćemo fini

Boravak kod gazde Vuje je , pa ću njoj dati uvodnu riječ:

Posebni “HVALA!” ide Vuji za primanje dvije polovice jednog čovjeka u svoj dom, serviranje vikinške večere, zanimljivih razgovora kada je na repertoar dolazilo svega, od pogleda na politiku i ispravljanje moje devijantne percepcije života u Srbiji, do raznih svakodnevnih zanimljivosti (mljevene piletine, Silikonske ulice, poznatog BG slastičara sleš mesara, Orebića, ciganskih svatova sa 5 mladenki i nepoznatog broja mladoženja…). Jako mi je drago što smo tih par dana imali na raspolaganju takvog erudita zavidne opće kulture i podataka o matičnoj državi, jer bi u protivnom naš dolazak u Srbiju rezultirao utapanjem u Coca Coli na Skadarliji i promatranju samo onog što se vidi na prvi pogled. Pojasnio nam je svjetonazor akademski obrazovane osobe, koja bez ustezanja iznosi na svjetlost mane ustroja matične države, realista, no prvenstveno dobrog domaćina. Vujo, svaka čast!

Sve što je lijepo, kratko traje

Mana svakog putovanja je što se prije ili kasnije moramo vratiti u zbilju, a tamo nas čeka nedovršeni posao koji je odavno trebao biti gotov. Iako nas Vuja nagovara da ostanemo još koji dan, razum prevladava i odlučujemo da je nedjelja definitivni dan povratka. Meni crv u guzici ne da mira, pa odlučujem rastaviti Vujin karburator u kojem ima svega, samo nema kurjakova. Svako malo nas u poslu prekida kiša pa na kraju ne uspijevam završiti posao Ljut sam zbog toga i zbog kiše koja nas je definitivno odlučila ispratiti iz Beograda, ali nemamo puno izbora, jer sad pokazuje da je 6 sati popodne i krajnje je vrijeme da se krene. Odlučujemo se vratiti autocestom, jer, em pada kiša, em nemamo puno vremena. Kiša nas je pratila sve do Rume i taman kad je kiša prestala, probuši se zadnja guma. OPET! Baš se zbog takvih stvari ne volim voziti po autocesti. Ne bih bio prvi koji je poginuo na tako bizaran način. Ajde, zamijenim opet zračnicu i idemo dalje. Još nekoliko puta počinje i prestaje padatikiša, ali bez nekih problema ulazimo u Domovinu i ugodno se vozimo 115km/h, kad osjetim da pleše zadnji kraj. Probušena guma OPET, to je već 3. put na ovom putovanju. Sad već i braindead kao ja vidi da nešto nije u redu s felgom. Samo, sad je 22 sata, mrkla je noć i nalazimo se na autocesti. Guramo motor do prvog osvijetljenog parkirališta koje je udaljeno samo jedan kilometar. Još veća sreća u nesreći je da se benzinska pumpa nalazi preko puta. Odlazim tamo vidjeti imaju li set za krpanje guma – ništa od toga. Kupujem super-brzosušeće-ultra-dobro ljepilo za cijelih 4kn. Pitam imaju li šta skuplje, kaže nema, ima samo nekakvo za 3kn. Samo se nadam da će valjati. Skidam zadnji točak, skidam zadnju gumu i tražim gdje bi mogao biti problem, jer vidim da se sva 3 puta guma probušila na istom mjestu. Svejedno sam razrezao jednu zračnicu i napravio bajlag koji sam zalijepio na felgu. Napravio sam i zakrpu za gumu, a kako nisam imao šmirgla, poslužio sam se grubim asfaltom. Krpanje je trajalodobrih 2 sata, tako da oko ponoći krećemo dalje i kući stižemo oko pola 3. Mrtvi umorni. Ivana sretna što je živa došla kući, a ja sretan i ponosan jer sam uspio zakrpati gumu. Jel moram reći da se evo nakon 20 dana još uvijek vozim na toj gumi

Prešli smo oko 900km i time nakupili 33000km od kad se vozimo s MZ-om. Prosječna potrošnja 4L/100km.